news-details
Lice

Svaki dan treba ispuniti malim životnim ritualima

Autori: Radomir Petrić, Jelena Kontić

Biti umjetnik, biti pedagog, prije i iznad svega biti Čovjek-misija je Mirka Dragovića iz Podgorice, koju sprovodi više od decenije i u svom okruženju i na svom radnom mjestu u podgoričkom Resursnom centru za djecu sa intelektualnim smetnjama i autizmom. Osim po svojim slikama, koje je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama izlagao širom regiona, ovaj akademski umjetnik prepoznat je i kao posvećeni likovni pedagog Resursnog centra, a o tome kako pristupa svojim učenicima i svom poslu, najbolje svjedoči poštovanje sa kojim mu prilaze roditelji ove djece.

Nakon završetka cetinjske Akademije, na samom početku karijere, razmišljao je da da bude ”potpuni umjetnik”, ali, kako kaže za Feral.bar o odlasku u pedagogiju, “život tako nametne”

-Počeo sam da radim u Resursnom centru, zavolio sam taj posao i tu populaciju učenika, jer su to duše iskrene i dobre. Rad sa njima daje čovjeku neku dodatnu snagu i volju, u toj populaciji naišao sam na puno talenata i nečeg što i mene nadahne, na neki način me i inspirišu ti njihovi radovi, prije svega ta njihova iskrenost. Mnogi bi im i akademski umjetnici pozavidjeli na iskrenosti i određenom kvalitetu njihovih radova-priča ovaj skromni mladi umjetnik. 

Doba izolacije zbog koronavirusa, vrijeme mu je preispitivanja, susreta sa najtananijiim emocijama, sažimanja dosadašnjih životnih iskustava, prikupljanja snage za vrijeme koje će doći kada ostavimo iza sebe tjeskobu pandemije.

U svojevrsnoj formi dnevničke ispovijedi, zapisao je nedavno dio svojih razmišljanja i podijelio ih prvo sa prijateljima, a onda na molbu novinarke “Vijesti” Jelene Kontić i sa širokom javnosti , i izazvao niz emotivnih reakcija. U razgovoru za Feral.bar, Dragović ponavlja da svaki put, bio on kratak ili dug, treba da se prođe.

-Po nekim pravilima valjalo bi ići do kraja, ali nekad, pogotovo u današnje vrijeme najobičnija raskrsnica može da promijeni njegov tok. Ja sam od onih ljudi, umjetnika, pedagoga... koji prate svoj put oslanjajući se više na osjećaj nego na iskustvo. Osjećaj treba da bude satkan od svega dobrog u nama. Nikad ne ugroziti drugog čovjeka radi interesa ili trenutnog duševnog ushićenja zadovoljstva da bi nahranili naše nezadovoljstvo. Dosta je vukova u jagnjećim kožama. Previše je danas nasmijanih šarlatana, koji osmijehom kriju svoju bijedu i pohlepu i podslikanih fasada koje nikad neće vidjeti mural svog života-kaže Dragović.

Vrijeme “korone” umjetnik vidi kao dane potpunog okretanja prema svojim bližnjima, kao priliku da se iskaže ljubav prema životu čiju veličinu čine samo naoko male stvari.

-Danas treba svi da se legitimišemo. Svu ljubav, svu dobrotu, svu empatiju prema drugima treba da stavimo na zajedničku sliku. Ta “slika” trebalo bi da krasi najveću i najljepšu prostoriju u našim domovima, gdje boravi zajedništvo i čovječnost jednih prema drugima.

Svaki dan treba da ispunimo tim malim životnim ritualima, koji zapravo nisu mali već ogromni. Tu ste u tišini sa svojim najbližima. Vrte se nove priče ali i stare. Priče koje treba obnavljati, jer previše su poučne i dobre, a zaboravljamo ih često. Uživanje u raznim hobijima. Trošenje vremena bez interesa mnogo je bitno. Druženje i uzajamno poštovanje postoji u našim porodicama, u našoj zajednici-ukazuje Dragović.